Ovu sam jednostavno morao negdje trajno pribilježiti
Andrija Hebrang u intervjuu obrazlaže zašto mu se čini da će svi bivši i sadašnji ministri (HDZ-a) završiti u buksi:
“Svi smo mi donosili odluke za koje smo mislili da su dobre, a evo, sud sada misli da to nisu bile dobre odluke.”

Najjači argument ikad koji je netko iznio za investiciju od 2 milijarde kuna:

„Pelješki most osigurava teritorijalni kontinuitet schengenskog prostora. Mi smo u pregovorima u Poglavlju 12. ispregovarali određena izuzeća za promet kroz neumski koridor, no nakon ulaska u EU, koze, ovce, krave i konji neće moći ići preko Neuma, nego će na jug morati ići trajektom na Pelješac“ (Vladimir Drobnjak, pomoćnik ministra vanjskih poslova)

Kudos!

Gartnerovo predviđanje udjela mobilnih operativnih sustava kaže da Android raste (m’da? )i 2014. bi se mogao boriti sa Symbianom za primat na tržištu.
iOS, Windowsi i BlackBerry nastavljaju lagani pad koji ustvari nije pad nego rast jer će cijelo tržište otići gore za 100%.

Ovo je priča u postocima:

A ovo u totalima:

Ima nade za našu malu zemlju, a vlada je pravednija iz dana u dan.
Ipak ćemo svi jednako plaćati “Posebni porez na plaće, mirovine i druge primitke”. Nema iznimki.
Klik miša kojim ću idući mjesec poslati postotke u proračun će biti popraćen pobjedonosnim smješkom - “jesmo ih!”.
Nadam se da nećemo dugo čekati i “Posebni zakon o sprečavanju kupovine jeftinijeg benzina van mjesta boravka”, “Posebni zakon o solidarnosti građana prema bankama”, “Posebni zakon o zaštiti digniteta sudionika u investicijama preko 10 miliona kuna” i “Zakon o cinizmu prema društveno korisnoj ulozi Vlade i Sabora”.

Otvaram oči. Bode me neudoban kamen pod leđima i čujem nepoznate glasove.
Ne čuje se više Udina gitara i nešto je pretiho. Napipavam svoju -3 dioptriju u stavljam je povrh nosa da i ja vidim šta se događa.
2 policajca. 3 sata su u jutro.
“Zvao je netko s onu strane uvale, navečer se buka jako čuje. Prvo smo mislili da je neki kafić, ali sad smo se provozali pa smo našli vas.”
Da sam Udo uvrijedio bih se na to “buka”. Gdje su “November rain” i “Sweet child o’mine” buka. To su klasici. Ali WTF? Nalazimo se 100 metara daleko od prve kuće. Imali smo obzira maknuti se na udaljenu plažu sa svojim frižiderom od jučer kupljenog domaćeg vina i sad neko zove murju jer je buka još uvijek iznad jednog decibela!?
Nekako kontam da će se likovi nasmiješiti i reći “Žao nam je društvo, ali naš posao je da dođemo. Nemojte biti preglasni i sve je ok.”
Međutoa jedan ima blokić. Legitimacija.
Udo ima gitaru i po defaultu je prvi na redu.
“Ime oca?”
Nitko nema osobnu.
“Nemojte zezati. Vi stvarno namjeravate tu pisati neku prijavu?”
“Tišina tamo!” obraća se ovaj bez blokića.
Ovaj s blokićem dolazi do mene pa sad ja dobijam “Ime oca?”
Vjerojatno sam izgledao “so high school” dok sam mu išao objasniti (hm, zalihe frižidera su tada već bile pri kraju) kako poštujem pravnu državu i razumijem njegovu službenu dužnost, ali ipak nema potrebe da nam kvari večer s tako krutim stavom.
U tom trenutku opažam kako se ovaj drugi nervozno približava iz mraka, a ovaj koji piše sprema blokić i izvlači iz džepa crne rukavice bez prstiju.
Prijeti mi privođenjem i noći u stanici ako se ne počnem pristojno ponašati i odgovarati samo na ono što me pita i kad me pita.
“???”
23. je fuckn 7. Čitavi otok živi na tome što ima 2 sunčana mjeseca u godini da mogu doći nositelji novčanika poput nas, a navečer dolazi čovjek s blokićem i prijeti ćelijom svima koji nisu dovoljno dobri i tihi?
Dabogda vas spasio MMF.

Izlet na Paklene otoke nije završio s previše opeklina. Flashne mi u ovakvim prilikama neslužbena himna FER-a i light motiv “Use sun cream”. Je, zvuči štreberski što to spominjem, al fakat mi se upeklo.
Drndamo se u Puntu prema Vrboskoj i radimo kratku pauzu u big-mama Kerumu uz glavnu cestu. Treba kupiti malo salate i kruha za društvo roštilj-kremenadlama koje nas već upacane isčekuju.
Dolazimo do kutka sa svježom florom i fuj. Prvo nam se pod nogama zalomila gajba sa gnjilim breskvama. Ne jedna, dvije.
Par koraka dalje gajbe sa jabukama koje su davno izgubile pravo da se zovu jestive. Oko njih rojevi mušica, a naborana koža babe Anđe iz Lozića donjih prema njima izgleda tinejdžerski…
Srećom, sve su uredno posložene s istaknutom cijenom pa ne postoji opasnost da se netko zabuni i pomisli da je to otpad.
Teti koja radi na vagi upućujemo dobronamjernu primjedbu da bi to u nekom pristojnom dućanu maknuli van da se ljudi ne prejedu mušica jer im onda neće trebat salama.
Slegnuta ramena i pažljivo umotan odgovor kažu “Sinko da se mene pita ja bi to odavno makla, al šta ja tu mogu. Važem i šutim.”
4 i pol boda za nominaciju “Budi i ti hrvatski ambasador”.
Ma 5, ljeto je nećemo sitničarit.

Otok Hvar, prekrasan ljetni dan 2009. Dnevne novine su pune krize koja jede malu djecu i priče o nesposobnom vodstvu države. Te nemušte laži ne nalaze korijena u našim mislima i prepuštamo se ljetovanju do übera. Danas se vozimo brodom na Paklene otoke. To jest na jedan od njih. Preinertni smo da bi istraživali i postavljali zahtjeve o tome na koji, pa ćemo se prepustiti slučajnosti i volji prvog barbe na rivi koji ima šarenu tablu “Pakeni otoci!”.
Ipak, prije nego stupimo zagorenom nogom na brod, treba napuniti Davorov portabl frižider sa par litara čiste izvorske vode i sličnom količinom vode zagađene hmeljom.
Ulazimo u Konzum, nerazbuđeni, u šlapama, sa rolo-spužvom za ispod ručnika i frižider torbom u ovosezonskim bojama. Krećemo prema rampi gdje nas zaustavljaju i ne dopuštaju da uđemo sa stvarima. Imamo ormarić tu iza. Ormarić traži kovanicu od 5 kuna za ključ i u njega ne stane spužva. Nemamo kovanicu.
“Dajte nas pustite unutra, kupit ćemo kod vas stvari i svima će biti dobro”.
“Ne, ne smijete sa stvarima unutra.”
“Al spužva ionako ne stane…”
“Stavite je onda tu na hrpu pa uzmite kad izađete.” (pokazuje na hrpu ručnika i peraja koje su ostavili oni sretnici koji su dobili dopuštenje za ulazak u dućan).
Dafo i ja se pogledavamo. Iva je preko rampe sa košarom i čeka da nas puste unutra.
“Vrati to, idemo kupovat negdje drugo.”
Ja stišćem spužvu, on torbu-frižider i namazani faktorom 50 odlazimo iz klime na ožeglo sunce.

15 metara dalje stoji nekoliko puta manji dućan u koji vas puštaju i s perajama. Ostavljamo unutra 100 kuna i krećemo dalje svom brodu i barbi.

Četvrtak u jutro, prekrasan dan. Sunce je rano izašlo i obasjalo mi prozore u sobi.
Teško ustajem iz kreveta jer me probada bol u ramenu i leđima. Previše sati u automobilu i za računalom u zadnjih tjedan dana. Ali nema veze. Malo vježbe i razgibavanja i opet sam u pogonu.
Spuštam se do ureda, tamo se već praši od tipkanja i imamo riješen bug od jučer.
Nova pošta na stolu. Računi što bi drugo bilo, još je rano za razglednice…
Otvaram izvještaj od RBA. Kontam da je ta koverta najbezbolnija jer već znam što je unutra.
Ali ima i dodatak. Hm.

Poštovani,
obavještavamo Vas da RBA od 01. svibnja 2009. godine primjenjuje nove naknade u poslovanju sa stanovništvom.
Od navedenog datuma naknada za slanje Izvatka o stanju i prometu po tekućem računu na dogovorenu adresu iznositi će 5 kuna mjesečno.
Ukoliko Izvadak po tekućem računu više ne želite primati poštom na adresu, molimo Vas da se obratite u najbližu RBA poslovnicu i zatražite ukidanje slanja Izvatka na adresu.
< the_rest_of_crap >
…
< /the_rest_of_crap >

Ok, već im plaćam 14 kuna mjesečno i mislim da je to više nego dovoljno novaca od mene za banku.
Zovem poslovnicu da zamolim da mi maknu slanje papira na kućnu adresu.
- “Žao mi je morate doći osobno u poslovnicu”
- “WTF? Odjednom izmislite novi trošak, automatski ga svima zakačite i moram doći u poslovnicu da mi se to otkači?”
- “…” (gomila teksta koja u biti znači “Da.”)
- “…” (gomila teksta, zapakiranog u pristojni rječnik koji u biti znači “#$!&% jedna lihvarska”)

Još me malo boli ono rame, sad sam i ljut. Od svih misli koje trenutno lete glavom, “promijeniti banku” ima najveći font.

Nemam, ali baš nemam vremena za napisati nešto na blogu. S jedne strane je to ok, jer znači da nešto i radim, a s druge nije jer mi je blog outdated…
A imam gomilu tema. Od toga kako je prošao FITC u Amsterdamu i moje predavanje sa sexy Sheelom Sheilom na Flexcampu, do zbivanja vezanih uz ZgFlex i duhovitosti na temu ekonomske krize…
Al polako, bude…

Cakana ideja koja nekako konceptualno prati demokraciju je transparentnost ulaganja u političke stranke.
Kod nas je to još uvijek prilično opskurna tema kojoj se politika odupire rukama i nogama, a vjerojatno ni jednoj politici nije baš omiljena…
U SAD-u postoji organizacija Center for Responsive Politics koja održava web opensecrets.org na kojem se može steći uvid u to koliko novca se vrti u političkim kampanjama. Ima gomila zgodnih vizualizacija, npr. koliko love je dobio koji predsjednički kandidat za izbore u 2008.
Vidi se recimo da demokrate vole odvjetnici, a republikance industrija nekretnina. Ne znam zašto nigdje nema podataka o naftnim kompanijama…
Na ovom linku je prikaz podataka iz njihove baze koji ilustriraju koju političku opciju vole korporacije.
Zanimljivo je vidjeti kako dišu IT kompanije. Republikance podupiru Siebel, Dell, Verisign i Texas instruments, a kalifornijske firme su više love davale demokratima. Telekomi su uglavnom neutralni, AT&T malo više naginje republikancima.
Ajd nek’ netko skupi podatke za Hrvatsku, a ja ću džabe iskodirati grafove