Otvaram oči. Bode me neudoban kamen pod leđima i čujem nepoznate glasove.
Ne čuje se više Udina gitara i nešto je pretiho. Napipavam svoju -3 dioptriju u stavljam je povrh nosa da i ja vidim šta se događa.
2 policajca. 3 sata su u jutro.
“Zvao je netko s onu strane uvale, navečer se buka jako čuje. Prvo smo mislili da je neki kafić, ali sad smo se provozali pa smo našli vas.”
Da sam Udo uvrijedio bih se na to “buka”. Gdje su “November rain” i “Sweet child o’mine” buka. To su klasici. Ali WTF? Nalazimo se 100 metara daleko od prve kuće. Imali smo obzira maknuti se na udaljenu plažu sa svojim frižiderom od jučer kupljenog domaćeg vina i sad neko zove murju jer je buka još uvijek iznad jednog decibela!?
Nekako kontam da će se likovi nasmiješiti i reći “Žao nam je društvo, ali naš posao je da dođemo. Nemojte biti preglasni i sve je ok.”
Međutoa jedan ima blokić. Legitimacija.
Udo ima gitaru i po defaultu je prvi na redu.
“Ime oca?”
Nitko nema osobnu.
“Nemojte zezati. Vi stvarno namjeravate tu pisati neku prijavu?”
“Tišina tamo!” obraća se ovaj bez blokića.
Ovaj s blokićem dolazi do mene pa sad ja dobijam “Ime oca?”
Vjerojatno sam izgledao “so high school” dok sam mu išao objasniti (hm, zalihe frižidera su tada već bile pri kraju) kako poštujem pravnu državu i razumijem njegovu službenu dužnost, ali ipak nema potrebe da nam kvari večer s tako krutim stavom.
U tom trenutku opažam kako se ovaj drugi nervozno približava iz mraka, a ovaj koji piše sprema blokić i izvlači iz džepa crne rukavice bez prstiju.
Prijeti mi privođenjem i noći u stanici ako se ne počnem pristojno ponašati i odgovarati samo na ono što me pita i kad me pita.
“???”
23. je fuckn 7. Čitavi otok živi na tome što ima 2 sunčana mjeseca u godini da mogu doći nositelji novčanika poput nas, a navečer dolazi čovjek s blokićem i prijeti ćelijom svima koji nisu dovoljno dobri i tihi?
Dabogda vas spasio MMF.

Trackback URI | Comments RSS